Upoznajte takahēa — trkaću pticu za koju se godinama vjerovalo da je izumrla
Takahē (Porphyrio hochstetteri) je velika, neleteća endemska ptica na Južnom otoku Novog Zelanda. Međutim, krajem 19. stoljeća vjerovalo se da je gotovo potpuno nestala. Historijski zapisi pokazuju da je posljednji poznati primjerak takahēa prikupljen 1898. godine, nakon čega nije bilo potvrđenih opažanja. Zbog toga se tokom višedecenijskog perioda smatralo da je vrsta u potpunosti izumrla.
Do početka 20. stoljeća činilo se da je takahē zauvijek iščezla. Smatrana je izgubljenim ostacima prahistorijske avifaune Novog Zelanda, zapamćena jedino kroz muzejske primjerke i fosilne kosti, sve dok se nije ponovo pojavila gotovo pola stoljeća kasnije.
Ponovno otkriće 1948. godine u planinama
Dana 20. novembra 1948. dogodio se izvanredan trenutak u historiji očuvanja vrsta. Tokom ekspedicije od četiri člana, koju je predvodio dr. Geoffrey Orbell, tim je ponovo pronašao preživjelu populaciju takahēa u dolini Murchison Mountains, unutar današnjeg Nacionalnog parka Fiordland.
Prije njihovog nestanka, takahēi su se suočavali s opasnom kombinacijom evolucijskih pritisaka: uništavanje staništa, lov, te posebno uvođeni predatori i biljojedi, lasice, pacovi, jeleni i druge invazivne vrste koje su donijeli evropski doseljenici. Kombinacija tih prijetnji gotovo je devastirala izvor hrane takahēa i njihovu sposobnost sigurnog gniježđenja. Njihovo “nestajanje” najvjerovatnije je predstavljalo drastičan pad stope preživljavanja.
Upravo je to pretvorilo ekspediciju iz 1948. u otkriće kakvo se dešava jednom u mileniju: ptica koja je bila službeno proglašena izumrlom sada je potvrđena kao živa, opstajući neprimijećena u jednoj od najdivljijih i najnepristupačnijih regija Novog Zelanda. Ovo ponovno otkriće postavilo je temelje za jedan od najdugotrajnijih i najuspješnijih programa oporavka neke vrste u historiji.
Do 2023. godine, zahvaljujući više od 70 godina posvećenog rada na očuvanju, ukupna populacija takahēa narasla je na oko 500 jedinki, raspoređenih u više divljih i upravljanih populacija.
Šta je otkrila genetska analiza takahēa
Važno je napomenuti da ponovno otkriće nije uklonilo sve nepoznanice oko vrste. Biolozi su i dalje imali pitanja o porijeklu takahēa, njegovoj nekadašnjoj rasprostranjenosti i o tome kako bi genetski uska grla mogla utjecati na budućnost vrste.
To se promijenilo 2023. godine studijom objavljenom u časopisu Molecular Ecology, koju je proveo tim istraživača sa Univerziteta Otago. U studiji su naučnici sekvencirali drevne i savremene mitohondrijske genome takahēa iz subfosila, muzejskih i živih primjeraka. Rezultati su otkrili sljedeće:
- Praistorijske populacije takahēa pokazivale su vrlo malo duboke filogeografske strukture. Ovo sugerira da je vrsta vjerovatno bila široko rasprostranjena po Južnom otoku, a ne podijeljena u izolirane regionalne populacije.
- Genetska poređenja kroz vrijeme pokazala su nagli gubitak mitohondrijske raznolikosti, klasičan znak ozbiljnog demografskog uskog grla, najvjerovatnije uzrokovanog dolaskom ljudi prije otprilike 750 godina.
- Procjene su pokazale da su se takahē i njihov izumrli sjevernootočni rođak (moho) odvojili od zajedničkog letećeg pretka prije oko 1,5 miliona godina, potvrđujući da takahē predstavlja izrazito jedinstvenu lozu.
Ovaj genetski “vremenski kapsulirani” zapis govori nam da su savremeni takahēi posljednji preživjeli potomci nekada raširene populacije Južnog otoka. Gubitak raznolikosti otežava oporavak, ali istovremeno naglašava važnost zaštite preostale genetske varijacije, pažljivog upravljanja preseljenjima i očuvanja staništa na više lokacija.
Očuvanje takahēa u praksi
Pronalaženje posljednje divlje populacije bilo je tek početak. Decenijama nakon toga naučnici i konzervatori morali su neumorno raditi kako bi takahēima omogućili da prežive i napreduju. Štaviše, morali su to činiti uprkos invazivnim predatorima, promjenama staništa i oštrim alpskim uslovima.
U studiji objavljenoj 2012. u New Zealand Journal of Ecology, istraživači su analizirali 25 godina demografskih podataka iz divlje populacije u Murchison Mountains. Njihovi ključni nalazi bili su:
- Godišnja stopa preživljavanja odraslih iznosila je oko 78%. Međutim, ta se brojka povećala na oko 85% u novijim godinama zahvaljujući aktivnom uklanjanju lasica.
- Reproduktivni uspjeh po paru bio je nizak u potpuno divljim uslovima. Kada su konzervacijski timovi intervenirali (npr. uklanjanjem neoplođenih jaja, inkubacijom, odgojem pilića u zatočeništvu i vraćanjem u divljinu), stopa uspješnog izlijeganja značajno se povećala.
- Teško okruženje Fiordlanda ostalo je manje od optimalnog za maksimalnu stopu preživljavanja. Ovo je pokazalo da su uzgoj u zatočeništvu i intenzivno upravljanje bili ključni za dugoročnu održivost.
Ukratko, bez aktivnog upravljanja, posljednja poznata populacija vrste vjerovatno bi nastavila opadati i to možda do stvarnog izumiranja.
Povratak takahēa u dolinu Rees
U važnom konzervacijskom prekretnom trenutku, 12. februara 2025. osamnaest takahēa pušteno je u dolinu Rees, 18.000 hektara visokog planinskog područja u blizini Queenstowna, u regiji Southern Lakes. Ovo puštanje rezultat je dugogodišnje saradnje Ministarstva za očuvanje, lokalnog plemena Ngāi Tahu, privatnih vlasnika zemlje i konzervacijskih partnera.
Ovo je bio još jedan pokušaj uspostavljanja samoodrživih populacija takahēa izvan njihovog istorijskog uporišta u Fiordlandu. Istovremeno, predstavljao je simbol toga kako robusni i precizno planirani programi ponovnog vraćanja vrsta u prirodu mogu vratiti životinje sa samog ruba izumiranja.
Puštanje u dolinu Rees uslijedilo je nakon ranijih puštanja 2023. godine u regiji Greenstone (Upper Whakatipu) na zemlji u vlasništvu Māori zajednica, što je odražavalo rastuće povjerenje, saradnju i zajedničku viziju između državnih agencija i autohtonih zajednica.
Zašto su takahēi jedinstveni — i zašto je njihovo spašavanje teško
Ono što opstanak takahēa čini tako izvanrednim jeste koliko je ova vrsta neobična.
Neleteći i teški. Takahē je najveća živuća vrsta iz porodice rails (ptica močvarica). Međutim, za razliku od mnogih srodnih ptica, ne može letjeti. Ovo ih stavlja u težak položaj kada se pojave predatori ili kada se stanište promijeni.
Posebno prilagođena ishrana i stanište. Vrsta obitava u alpskim travnjacima i u velikoj mjeri se hrani čvrstim, vlaknastim travama. To znači da njihov probavni sistem i način ishrane zavise od visokokvalitetnog staništa, u suprotnom njihove nutritivne potrebe neće biti zadovoljene.
Ekstremna ranjivost na uvedene predatore. Takahē se razvio bez kopnenih sisara. To ih je učinilo gotovo potpuno bespomoćnim kada su lasice, mačke i pacovi dospjeli na Novi Zeland. Zbog toga su populacije naglo kolabirale nakon ljudskog naseljavanja.
Ovi faktori učinili su očuvanje izuzetno izazovnim. Nije bilo dovoljno samo uspješno uzgojiti takahēa; njihova staništa morala su biti brižljivo upravljana, predatori kontrolisani ili uklonjeni, a populacije praćene tokom decenija.
Zbog svega toga, povratak takahēa predstavlja jednu od najinspirativnijih priča o obnovi prirode. Pokazuje da čak i u svijetu koji se brzo mijenja, uz pravi trud i poštovanje prema ritmovima prirode, možemo promijeniti tok sudbine.
Scott Travers, Forbes
